Kada posegnete za čašom vode, da li promišljate pokret? Naravno da ne, ova radnja je apsolutno automatizovana, davno uvežbana i usvojena, pokret je automatski, iako podsvesno naš mozak uzima u obzir položaj našeg tela, veličinu i težinu čaše sa vodom, proračunava koju ruku je bolje pružiti i kojom jačinom uhvatiti čašu. Mi ovih procesa nismo svesni, jer naprosto kada bismo se bavili gomilom takvih kalkulacija na dnevnom nivou mozak bi nam bio preokupiram i izbio bi „kratak spoj“ ili bismo mi bili nefunkcionalni u sredini u kojoj živimo.

Po sličnom principu mi učimo i uvežbavamo društvena ponašanja, naša sredina nas oblikuje i šalje nam poruke implicitne ili eksplicitne, verbalne ili neverbalne o našem ponašanju u društvu u kojem sudelujemo. Ovaj proces dešava se od kada se rodimo i usvajanje tih poruka i oblikovanje prema njima najjače je u detinjstvu, međutim ne znači da one kasnije nestaju. Te poruke postaju na neki način „naša“ uverenja, koja reprodukujemo u sebi na dnevnom nivou.

Unutrašnji kritičar je termin koji se koristi u psihologiji da označi element naše psihe koji sudi, kritikuje i osuđuje. Osude koje smo primali kada smo bili deca i koje smo tada ne kritički apsorbovali postaju poruke koje sada ponavljamo sebi pri sličnim društvenim situacijama. Dete koje je bilo osuđivano kao lenjo, tako može odrasti u osobu koja svoju vrednost meri prema svojoj produktivnosti. Dete koje je bilo ignorisano kada je plakalo, može osuđivati druge i osećati odbojnost prema emotivnim reakcijama drugih.

Sve reakcije koje odbacuju ili osuđuju dete u celosti zbog određenog ponašanja ili izostanka istog usađuju uverenje neadekvatnosti. Razlika između kritike upućene deteu i odraslom je što je dete podređeno verovanju odraslom i njegovom neprikosnovenom sudu, naime od toga mu zavisi i fizički opstanak i blagostanje, a pre svega bazična ljudska potreba povezanost za drugim ljudskim bićem. Stoga je dete mnogo podložnije oblikovanju pod uticajem kritika, nego odrasla osoba koja koliko toliko može kritički i samostalno obraditi upućenu joj kritiku.

Poruke koje nam šalje unutrašnji kritičar su najčešće: „Nisi dovoljno dobar.“, „Ružan si.“, „Glup si.“, „Nisi dovoljno vredan.“, „Ti to ne zaslužuješ.“, „Ti to ne možeš.“, „Ti si kriv.“…

Zavisno od sredine u kojoj smo odrastali i većinskih poruka koje smo primali, možemo imati slabije ili jače razvijenog unutrašnjeg kritičara. Razvijeni unutrašnji kritičar može rezultirati nedostatkom vere u sebe, ali se može kompenzovati i na suprotan način – prenaglašenim samopouzdanjem, koje nije „organsko“ već ima kompenzatornu ulogu.

Osvešćivanje

Dok ne osvestimo postojanje unutrašnjeg kritičara mi smo osuđeni da živimo pod njegovim uticajem. Stoga je prvo potrebno da osvestimo momente kada se kritičar „javlja“, da oslušnemo poruke koje nam šalje. U ovome nam može biti od pomoći da osvestimo kako se mi to osećamo kada se kritičar javi, da li imamo neke fizičke senzacije, da li osećamo naglašene neke emocije, na primer bes, tugu, bespomoćnost.

Preispitivanje poruka koje kritičar upućuje

Potrebno je da preispitamo da li je reakcija „kritičara“ adekvatna u odnosu na situaciju u kojoj se nalazimo? Da li bismo te poruke uputili našem naboljem prijatelju da se nađe u istoj situaciji? A ono što je najizazovniji i predstavlja ključ za dugoročno rešavanje problema, jeste preispitivanje kada su, kako i od strane koga su te poruke usađene. Ovo ne znači upiranje prstima i pronalaženje krivca, već naprosto pokušaj razumevanja mehanizma zbog kog se osećamo loše i koji nas koči. Podrazumeva sada svesno biranje poruka koje želimo da nas vode.

Proces

Ovaj proces nije kratak a ni lak, „unutrašnji kritičar“ će se koprcati da opstane i najčešće, kada budete spremni, ne da ga uništite, jer to i nije cilj, ali da mu oduzmete moć i da tu moć smestite u svoje ruke uz prihvatanje odgovornosti koju to nosi, tada će zadavati najjače udarce. Tako da je vrlo često da ta borba ima uspone i padove i dobijena bitka ovde na znači dobijeni rat.

Vaša sposobnost da u susretu sa svojim „unutrašnjim kritičarem“ iznova i uprkos emotivnom uticaju koje kritičar ostavlja, poverujete u svoju procenu, koliko god kritičar bio ubedljiv, je ono što će vas korak po korak jačati.

Pogotovo u početnim fazama prepoznavanja ovog obrasca, potrebno je i poželjno potražiti pomoć, jer ovi mehanizmi su izuzetno perfidni i usađeni su u nas na takav način da ih pogotovo u početku teško možemo i prepoznati. Neophodno je da uz pomoć nama bliskih ljudi kojima verujemo i po potrebi stručnu pomoć izgradimo novi glas, koji smo sami izabrali.