Mehanizmi odbrane su psihološki mehanizmi koji umanjuju anksioznost u vezi sa nadolazećim, neprihvatljivim stimulusom. Tim putem um postiže “kompromisna rešenja” za nerešive probleme. Ovi mentalni procesi su nesvesni i podrazumevaju sakrivanje od sebe samoga unutrašnjih poriva ili osećanja koja prete da ugroze naše mišljenje o nama samima.

Ova teorija potiče iz psihoanalitičke hipoteze da u našem umu postoje suprotne sile koje se međusobno bore. Te sile izgrađivane su putem socijalizacije od ranog detinjstva. Kada je bilo neophodno da se prilagodimo spoljašnjoj sredini i da odgovorimo njenim zahtevima kako bismo bili negovani, voljeni, odobreni. Kako bismo to postigli, morali smo da pravimo kompromise i odbacujemo delove naše ličnosti.

Kada odbacimo neki deo naše ličnosti, on ne nestaje, samo mi gubimo svesto o njegovom postojanju. Zamislimo našu podsvest kao podrum u kome smo zatvorili odbačene delove sebe, svaki deo se nalazi iza svojih vrata na koja lupa. To kucanje na vrata predstavlja bol i podseća nas na prazninu koja je nastala odricanjem dela sebe. Mi od tog bola bežimo kroz razna adiktivna ponašanja.

Međutim kako naš um teži celovitosti, on će tražiti te izgubljene delove sebe. Tada spoljašnji svet postaje izvor “zamena” za ono što nam fali. Tu nastupa projekcija. Zamislimo primer poslovno uspešnog oca, usmerenog na karijeru, koji je ljubomoran na sina, koji je odlučio da se posveti umetničkom ostvarivanju i prati svoju strast. Ta osećanja biće duboko osuđena i odbačena kao neprihvatljiva. Ali kako ne mogu biti apsolutno potisnuta, otac će neprihvatljiva osećanja projektovati na sina, koji će u očevoj interpretaciji biti ljubomoran na njega zbog njegovog poslovnog uspeha.

Kada sagledamo ovaj primer, može delovati da ti delovi koji su osuđeni i odbačeni i treba da ostanu “iza ključa”, jer zašto bi bilo u redu da otac bude ljubomoran na sina? Ali ako bismo pošli dalje, mogli bismo da sagledamo, da kada bi otac rasvetlio ovaj mehanizam, osvestio svoju ljubomoru i prihvatio je kao realno i validno osećanje, ona bi postala šansa za njegov dalji rast. Iza te ljubomore možda se krije potisnuta želja da i on prati svoje strasti koje je potisnuo u mladosti zarad karijere. Nakon te spoznaje mogao bi da uloži energiju u svoj dalji razvoj i samoaktuelizaciju koja je u skladu sa njegovim autentičnim željama.

Praktičan način da se otisnemo u otkrivanje ovog mehanizma kod nas samih, jeste da postanemo spremniji da na ne osuđujući način prvo primetimo a potom i preispitamo šta nas to kod drugih konkretno nervira.

Svi projektujemo potisnute delove sebe na druge. To je način na koji tražimo sami sebe, “prepoznajemo” sebe u drugima. Osvešćivanje nesvesnih i potisnutih delova ličnosti predstavlja okosnicu većine psihoterapijskih modaliteta. Kako bismo radili SA ovim mehanizmom, a ne PROTIV njega, prihvatimo ga kao vredan trag do naše autentičnosti.