Jedno od objašnjenja za mentalne teškoće sa kojima se susrećemo u odraslom dobu, među kojima je i neiskrenost prema sebi, jeste da u ranom detinjstvu nismo imali priliku da budemo u potpunosti autentični. Nije nam dopušteno da, tokom određenog perioda, budemo zahtevni, agresivni, netolerantni, sebični u meri u kojoj nam je to bilo potrebno.

Naime, obično zato što su oni koji su brinuli o nama bili prezauzeti ili previše ranjivi – morali smo prevremeno da se prilagodimo njihovim zahtevima. Osećali smo da se moramo pokoriti, kako bismo bili voljeni i prihvaćeni. Tako smo izgradili Lažno Ja pre nego što smo imali šansu da se predstavimo svetu i sebi onako kako smo se zaista osećali i doživljavali stvarnost – kao Pravo Ja. I kao rezultat, mnogo godina kasnije, moguće je da se iz tog razloga osećamo nepotpuno i neprisutno u sopstvenom životu.

U ovom tekstu razgovaramo o obrascima koje smo usvojili tokom odrastanja, o našoj pravoj prirodi i njihovom značaju za razumevanje i upoznavanje sebe.

Šta nam je prirodno dato, a šta smo usvojili?

Pravo i Lažno Ja o kojima govorimo u uvodu predstavljaju psihološku teoriju koju je kreirao jedan od najvećih mislilaca 20. veka – engleski psihoanalitičar i dečji psihijatar Donald Vinikot.

Vinikot je tokom posmatranja odraslih i novorođenčadi zaključio da je za zdrav razvoj deteta, neophodno da iskusimo period tokom kojeg ne moramo da brinemo o osećanjima i stavovima onih koji imaju zadatak da brinu o nama. To je period kada možemo da budemo potpuno prirodno, bez krivice, Pravi Ja. A to je moguće tako što se oni koji brinu o nama, na određeno vreme, potpuno prilagode našim potrebama i željama, koliko god da su one za njih nepodesne i mukotrpne.

Pravo Ja

Prema Vinikotu, Pravo Ja novorođene bebe je po prirodi potpuno nezainteresovano za tuđa osećanja i stavove: vrišti kada mu je to potrebno (bez obzira na vreme i mesto), može biti agresivno (grize ukoliko mu se grize) i jednostavno, prema standardimma socijalizacije – ponaša se šokantno i neprimereno. Ono želi da izrazi sebe gde i kako ono hoće. Naravno, Pravo Ja može biti i dobro i umilno. Ali, na svoj način – ne sa namerom da šarmira ili ugodi drugima zbog ljubavi i prihvatanja.

Isto tako, da bi odrasla osoba bila sposobna da se oseća kao Pravi Ja i bude iskrena prema sebi – ona mora da je tokom detinjstva imala tu privilegiju da određeni period bude u potpunosti autentično Pravo Ja: da ometa ljude kada to zaželi, pokazuje agresiju kada je besna, vrišti kada je umorna.

Takođe, Pravo Ja u detinjstvu mora imati imaginarnu priliku da iskaže svoj bes na roditelju i da zatim uvidi da je roditelj taj bes izdržao i preživeo. To detetu daje do znanja da nije svemoćno, i da se svet (koji se tada ogleda u roditelju) neće srušiti samo zato što ono strahuje ili želi da se to dogodi.

Lažno Ja

Kada stvari idu postepenim i pravilnim redosledom, dete razvija svoje Lažno Ja. To je sposobnost da se ponaša u skladu sa zahtevima spoljašnjeg sveta. Lažno Ja omogućava detetu da se posveti i u određenoj meri povinuje strogosti škole, i kasnije – poslu.

Kada smo u detinjstvu imali šansu da budemo Pravi Ja – u odraslom dobu nemamo potrebu da u svakoj prilici budemo buntovni i insistiramo na našim potrebama. Možemo da pratimo pravila, jer smo ih određeno vreme, u ranom detinjstvu, potpuno ignorisali.

Dakle, Lažno Ja nije nekorisno za nas. Ono je važno i neophodno za naše funkcionisanje. Ali, može biti zdravo samo ako smo pre njegovog stvaranja, proživeli iskustvo neometanog Pravog Ja.

Zašto dolazi do toga da nas Lažno Ja sputava, umesto da nam koristi?

Nažalost, većina nas nije uživala tako idealan start života u kojem smo mogli da zaista proživimo period Pravog Ja. Možda je majka bila depresivna, otac besan ili je drugo dete u porodici imalo više pažnje. I kako bismo udovoljili potrebama drugih u našem okruženju i osetili se prihvaćeno – prerano smo naučili da se povinujemo i budemo poslušni. I to po cenu naše sposobnosti da budemo u potpunosti autentični, Pravi Ja.

Tako, većina nas ne zna koje je naše Pravo Ja – ko smo mi zaista. Kako bismo se prilagodili porodici i društvu, izgradili smo toliko dobro Lažno Ja da sada i sami teško postavljamo granicu između našeg pravog identiteta i onog koji smo kreirali prema potrebama drugih. Zbog toga, znamo da nešto “nije kako treba” u našem životu, ali ne znamo šta tačno nije u redu jer smo zaboravili ko smo mi ustvari.

Kao rezultat tog nepoznavanja sebe, u odraslom dobu imamo tendecije da odnose sa sobom i drugima zasnivamo na svemu sem na intimnosti tj. iskrenosti. Gradimo ih na osnovu fizičkog izgleda, zajedničkih interesa, pretpostavki da će ona ili on biti dobra partnerka ili partner. Dakle – na osnovu onoga što činimo jedno za drugo, a ne toga što se naše istinske prirode međusobno privlače. Naravno, obično nam u takvim odnosima nešto nedostaje. Kada se početno uzbuđenje i strasti umire – osećamo se prazno, kao da ne pripadamo sebi i sumnjamo u sopstvenu vrednost.

Tada se javljaju misli: “Želim nekoga ko će razumeti kako se osećam, imati poverenje u mene i biti iskrena ili iskren prema meni.” Ali, ni sami ne razumemo kako se zaista osećamo, nemamo poverenje u sebe i nismo iskreni prema sebi, a toga najčešće nismo ni svesni.

Zašto i kada je naša iskrenost nestala?

Živimo u društvu u kojem nas, od detinjstva, uče da ne budemo iskreni prema sebi: kada nas nešto boli – “ne boli, nije ti ništa”, kada nam je teško – “svima je, proćiće”. Kako bismo se prilagodili ovim nametnutim stavovima, moramo da se povinujemo i izgradimo drugačiju sebe – Lažno Ja.

Da bismo bolje objasnili fenomen ovog prilagođavanja, zamislite devojčicu koja je, po svojoj prirodi, zainteresovana za fudbal, voli da provodi vreme napolju i omiljena boja joj je plava. Ali, rođena je u porodici u kojoj vladaju uverenja da devojčice ne igraju fudbal, više provode vreme u kući i vole roze boju.

Ona veoma rano uviđa da kada je verna sebi, svom Pravom ja, nailazi na neodobravanje roditelja i okoline. Za nju to znači da, ukoliko nastavi da se ponaša kako ona želi i oseća, izgubiće roditeljsku ljubav. Zato, kako bi bila prihvaćena, kreira svoje Lažno Ja koje voli da se igra lutkicama, radije ostaje u kući i omiljena boja joj je roze. Dakle, ona zasniva svoje izbore na osnovu usvojenih, nametnutih obrazaca vrednosti.  

Danas, ta devojčica je odrasla i oseća da “nešto nije kako treba”, ali sebe zaista smatra osobom koja je oličje vrednosti njene porodice, verovatno i sada voli roze boju i ne razume zašto se ne oseća zadovoljno sobom iako je sve “po planu”. Zapravo, nije svesna da je osoba koju ona smatra svojim autentičnim identitetom, zapravo njeno Lažno Ja, kreirano da je uklopi u očekivanja drugih.

Dakle, ukoliko ne znamo kako se osećamo, šta želimo i šta nam se dopada – ne možemo biti iskreni prema sebi i graditi uspešne odnose, jer to nismo zaista Pravi Mi.

Da to promenimo, potrebno je da ponovo otkrijemo naše Pravo Ja.

Put ka iskrenosti prema sebi

Kada iskrenost prema sebi i Pravo Ja postanu potpuno nevidljivi od maske Lažnog Ja – psihoterapija nam nudi drugu priliku da upoznamo prave sebe, ko smo mi zaista.

Pod okriljem dobrog psihoterapeuta omogućeno nam je da se vratimo u vreme kada još uvek nismo u potpunosti izgradili Lažno Ja – u trenutak kada nam je bilo neophodno da budemo Pravi Ja. Tokom seanse sa psihoterapeutom, kada se osećamo zaštićeno u njenom ili njegovom prisustvu – možemo ponovo naučiti da budemo Pravi Ja. Ponovo, ili po prvi put, je dozvoljeno da budemo neumereni, teški, nezainteresovani, sebični, agresivni, šokantni. Psihoterapeut će to podneti i pomoći nam da iskusimo novu šansu da se osetimo živim, istinskim; što je trebalo da bude prisutno u nama od samog početka.

Na ovaj način, u privatnosti seanse, obrazac da moramo biti Lažno Ja postaje podnošljiviji jer nam je jednom nedeljno dozvoljeno da u potpunosti budemo Pravi Ja. Tako, ponovo stičemo iskrenost prema sebi i postepeno otkrivamo svoju istinsku, prirodnu ličnost: šta volimo, želimo, koji su zaista naši stavovi i očekivanja.

Lični razvoj zahteva period sebičnosti

Koliko god ovo zvučalo upravo tako – sebično, zaista je neophodno.

Vinikot nas je na jedinstven način podsetio da moramo u potpunosti iskusiti Pravo Ja pre nego što možemo kreirati  zdravo, produktivno Lažno Ja, koje postupa korisno za sebe i druge. Jedino kada znamo našu pravu prirodu, možemo biti zaista iskreni prema sebi.

Međutim, ukoliko nam to nije bilo dopušteno – potrebno je da odemo korak unazad. Terapija je tu da nam u tome pomogne. ♡

Izvor: The School of Life