Verovatno ste do sada upoznati sa nekom načelnom konceptom pojma “persona”. Maska koju prikazujemo spoljnom svetu često možemo doživeti kao naš celokupni identitet, ovakva postavka vodi do zanemarivanja našeg sveobuhvatnog, kompleksnog bića što se može manifestovati različitim, u intenzitetu i obliku psihičkim problemima. 

Na ličnom primeru i primeru ljudi sa kojima smo u svakodnevnoj interakciji pirmećujemo razlike između lica koje pokazujemo drugima. U odnosu na sebe, ako se iskreno sagledamo uvidećemo da lice, ili maska, koju prikazujemo spoljnom svetu nije uvek odraz onoga što zaista mislimo, osećamo, jesmo. Zapravo retki su trenuci, ili bolje reći odnosi u kojima možemo pokazati svoje “pravo lice”, odnosno autentično izraziti svoj unutrašnji svet. Kada posmatramo druge, možemo primetiti da u različitim situacijama prikazuju drugačije lice, u poslovnom okruženju osoba može biti svadljive prirode, odsečna i stroga, dok među prijateljima može pokazati svoju duhovitu ili nežnu stranu.

Iako olako možemo ovakve varijacije okarakterisati kao dvoličnost, osetiti se prevareno i zauzeti osuđivački stav, korisno je da osvestimo da ovu svojevrsnu “dvoličnost” koju mnogo lakše primećujemo kod drugih, posedujemo svi. Takođe možemo uočiti da ova maska nije uvek konstantna i da može varirati u odnosu na situacije u kojima se primenjuje.

Kako formiramo masku? Tokom odrastanja mi dobijamo određene signale od spoljnog sveta koji nam ukazuju kakvo ponašanje je poželjno i biće nagrađeno pažnjom, nežnošću, nagradama, a koje ponašanje je nepoželjno i biće ispraćeno odbijanjem, kaznom, osudom, posramljivanjem. 

Jedna od osnovnih potreba čoveka je potreba za bliskošću, za pripadanjem, kvalitetnim odnosima sa drugima, međutim vrlo je teško izbalansirati ove potrebe sa potrebama za slobodom i autentičnošću, nekako su se ove potrebe našle na suprotnim stranama i poruka koju je većina nas dobila jeste poruka o međusobnoj isključivosti ovih potreba. Upravo zbog toga, većina ljudi velike delove svoje autentične ličnosti drži sakrivene, ponekad smo svesni tih delova, a ponekad smo ih toliko odbacili da se sada autentični delovi naše ličnosti nalaze negde duboko potisnuti. Lice koje prikazujemo svetu jeste ono za koje smo naučeni da odgovara datoj situaciji, ono koje donosi odobravanje i prikazuje nas u svetlu koje nama odgovara.  Ponekad ono što nam odgovara ne mora da bude odobravanje i prihvatanje spoljnog sveta, ali i u ovim slučajevima maska koju prikazujemo ima za ulogu da zaštiti autentičnu ličnost unutar čoveka koja u prošlosti nije bila prihvaćena, već naprotiv povređena, odbačena, osuđena.

Tek povezivanjem sa svojim autentičnim sadržajem mi stičemo uslov da isti i izrazimo, kao i da svoj životni put, ciljeve, težnje, potrebe uskladimo sa njim. Tada se ostvaruju prilike za razvijanje intrinzičke motivacije i lakše ostvarivanje tih ciljeva, potreba…

Kako bismo uspeli ovo da ostvarimo, neophodno je da preispitamo uverenja na osnovu kojih smo gradili svoju masku i da spoznamo da ispoljavanjem svoje autentičnosti, uprkos izazovima koje to podrazumeva, učeći da se što bolje izrazimo, mi ne bežimo od bliskosti, već šaljemo poruku podrške drugima da se i oni autentično izraze i stvaramo prilike za razvijanje autentično bliskih odnosa.