Zabrinutost je normalna pojava svakodnenog života, zavisno od karaktera, osećaja lične odgovornosti ali i objektivnih pritisaka kojima osoba može biti izložena, briga će biti izražena u manjem ili većem stepenu. Zabrinutost postaje problem kada ona postane prekomerna, hronična i kada počne da blokira osobu u svakodnevnom funkcionisanju. Ovo stanje može negativno uticati na produktivnost, socijalni život, bliske odnose, odnos prema sebi, kao i na zdravlje. Kada smo konstantno u stanju zabrinutosti organizam je pod dugotrajnim uticajem kortizola – hormona stresa, što se može negativno odraziti na organizam u celini, najčešći problemi su hormonski poremećaji, problemi sa spavanjem, razdražljivost, problemi sa varenjem itd.Stanje koje opisujemo kao zabrinutost obuhvata uočavanje određene potencijalne pretnje, mogućeg negativnog ishoda nekog događaja, stanja, ponašanja. Funkcionalna zabrinutost je ona koja nas upozorava i usmerava na realnu opasnost i koju prati razmatranje potencijalnih rešenja problema i njihovo sprovođenje. Nefunkcionalnu zabrinutost karakteriše razrađivanje potencijalnih scenarija koji su malo verovatni da će se odigrati, pošto je količina potencijalnih scenarija sa manjom verovatnoćom odigravanja veća, tako i misaoni i emotivni sistem postanu prepoterećeni dražima koje signaliziraju “opasnost”, nerealna procena stepena opasnost dovodi u stanje preplavljenosti i produženog stanja stresa. Ovaj tip zabrinutosti prati i nedostatak sprovođenja potencijalnih rešenja, što samo vodi do daljeg “preplavljivanja”.

Postoji mnogo različitih uzroka nastanka ovog problema, a samim tim i mnogo različitih tehnika koje mogu pomoći rešavanju ovog stanja, bitno je istražiti i pronaći one tehnike koje odgovaraju pojednicu.

  1.     Autorefleksija. Učeći da posmatramo sebe, mi polako uviđamo određene obrasce i pronalazimo odgovor na pitanja: Oko kojih tema najčešće brinemo? Kako se tada osećamo? Šta je prethodilo takvom misaonom toku? Pronalazeći odgovore na ova pitanja mi bolje razumemo sebe i možemo pre svega bolje uočiti ovaj problem i videti na koje sve načine ovo stanje utiče na nas. Razumevanje je prvi korak ka rešavanju.
  2.     Rešavanje konkretnog problema. Ako uzmemo u obzir da je funkcija brige da nas upozori i pripremi za delanje koje će preduprediti i rešiti problem ili nas pripremiti za bolje nošenje sa posledicama negativnog scenarija, onda potreba za brigom opada kada pristupimo određenoj akciji koja problem rešava. Stoga umesto daljeg upuštanja u razrađivanje negativnog scenarija, potrebno je preispitati da li postoje potencijalna rešenja problema i pristupiti njihovom sprovođenju.
  3.     Trijaža. Ako se autorefleksijom dođe do uvida da nisu sve zabrinutosti opravdane, neophodno je pomiriti se sa time da iako je doživljaj brige realan, nisu svi problemi realni, stoga je neophodno napraviti trijažu problema, odnosno napraviti prioritete. Pri ovom koraku, pogotovo u početku poželjno je imati spoljnu pomoć. Potražite savet od nekoga u čije sposobnosti rešavanja problema imate poverenja, ovo može biti prijatelj, član porodice ili stručno lice. Zajedno možete sagledati sve “okidače” zabrinutosti i videti koji su najneposredniji i najrealniji, potom možete pristupiti razrađivanju plana delovanja i rešavati ih jedan po jedan.
  4.     Prihvatanje neizvesnosti. Bazu ovog stanja uglavnom čini nerazvijena sposobnost suočavanja sa neizvesnostima. Ovo može biti ukorenjeno u pređašnjim negativnim životnim iskustvima, na osnovu kojih um u budućnost, nepoznato, projektuje ono što mu je poznato iz prošlosti – negativna iskustva. Međutim kako apsolutna kontrola budućnosti nije moguća, neophodno je polako graditi toleranciju na neizvesnosti koje život nosi. Ovo se može postići svesnim fokusiranjem na pozitivna iskustva koja smo imali i koja trenutno proživljavamo, kako bismo naš um “hranili” pozitivnim sadržajem koji može projektovati u budućnost.
  5.     Razvijanje samopouzdanja i osećaja kompetentnosti. Još jedan od korena ovog problema čini nedovoljna vera u sopstvene sposobnosti nošenja sa nepoželjnim situacijama. Stoga se pristupa strategiji pripreme za ili još poželjnije izbegavanju neželjenih scenarija. Neophodno je pronaći one sposobnosti, veštine i znanja čije jačanje doprinosi razvijanju vere u sopstvenu kompetentnost nošenja sa problemom, čak iako ne postoji stopostotna priprema za isti, koja zapravo nikada ne postoji, to je samo iluzija koja ima zaštitnu ulogu.

Funkcija brige jeste stvaranje sigurnosti, ali kao i svi mehanizmi koji imaju zaštitnu ulogu, ako to postane dominantni mehanizam nošenja sa izazovima svakodnevnice upravo to može biti okidač za različite problematike i nove izazove. Praktični efekti EFT-a mogu pozitivno uticati na neposredne simptome zabrinutosti, dok kombinovane metode psihoterapije i hipnoterapije mogu omogućiti da razumemo uzroke, načine delovanja i funkciju koju briga ima u našem životu. Simptomi hronične zabrinutosti zajednički su sve većem broju ljudi i izraženiji su u kriznim periodima života, ali prevazilaženje ovog problema je moguće i vodi ka razvoju ličnosti, poverenja u sebe i generalnom poboljšanju kvaliteta života.