Odrastanje podrazumeva preuzimanje odgovornosti za sebe i druge, ali i veću slobodu u odlukama. Iako tokom života preuzimamo sve više i više funkcija koje definišu odraslog čoveka, pronalazimo se u profesionalnom smislu, ostvarujemo bliske odnose sa drugim ljudima, preuzimamo roditeljsku ulogu, to ne znači da su svi delovi nas odrasli. Mnogi teoretičari prepoznaju termin “unutrašnjeg deteta” kao validan fenomen kojim se objašnjavaju određene teškoće u psihičkom životu.

Savršeno detinjstvo i savršeni roditelji ne postoje, greške u roditeljstvu su neminovne. Čak i ako ispravimo jednu grešku i ne reprodukujemo je više na svoje potomke, velike su šanse da ćemo napraviti neku drugu. Ali ako ne osvešćujemo svoje obrasce ponašanja još veće su šanse da ćemo stvoriti transgeneracijsku traumu koja će se reprodukovati iz generacije u generaciju.

U davnija vremena, kada su se deca odgajala u većim zajednicama, postojalo je više značajnih odraslih osoba u životu deteta, tako da ako neka detetova potreba ne bi bila namirena od strane roditelja, dete bi tu potrebu moglo da ostvari kroz bliski kontakt sa drugom značajnom odraslom osobom. U novije vreme, nuklearna struktura porodice i otuđenost u međuljudskim odnosima slabe sistem podrške porodici, a samim tim i detetu.

Kada određene potrebe u detinjstvu nisu namirene, kada se dogodi neka trauma za dete, kada postoje neiskazana osećanja mi to ne “prerastemo” niti zaboravimo. Mi samo socijalnim uslovljavanjem svoje okoline učimo, da su ta osećanja i potrebe nepoželjne, da nisu validne. Do ovoga najčešće dolazi zato što ni roditelji nisu imali iskustvo “prihvatajućeg” roditeljstva, već najčešće restriktivnog i uslovljenog zahtevima šire socijalne sredine. U ovom procesu ne postoji “krivac”, ali to ne znači da šteta nije učinjena.

Dakle, godine i godine odrastanja učinile su da kako bi bili društveno prihvaćeni, a pre svega od primarnih izvora ljubavi – roditelja, mi učimo da potiskujemo elemente sebe koji su “nepoželjni”. Ovo potiskivanje u kasnijem životu dovodi do mnogih teških stanja koja se mogu manifestovati na psihičkom ali i na fizičkom planu. Kako bismo “zbrinuli” svoje unutrašnje dete, neophodno je da prvo uvidimo ovaj koncept kao nešto što je za nas lično važno, da ostvarimo kontakt sa detetom u nama i da prepoznamo koje su to potisnute potrebe i emocije. Neophodno je da namirimo te potrebe i da napravimo sigurno okruženje za proživljavanje tih emocija.

Tek tada nestaće pritisak iz podsvesti, koji nas je možda kočio u ostvarivanju željenih ciljeva ili uopšte formulisanju istih. Potrebno je da budemo adekvatni roditelji tom detetu, uzimajući u obzir ne samo da imamo najbolju nameru, već da se zaista potrudimo da razumemo perspektivu našeg unutrašnjeg deteta. Neki događaj koji bi odrasli okarakterisali kao nebitan, prolazan i daleko od traumatičnog, može zapravo na dete ostaviti velike posledice. Ovo se dešava zbog izraženog egocentrizma koji je normalan tokom detinjstva. Ako ne postoji otvorena komunikacija sa roditeljima, dete će internalizovati tu traumu, u željenim uslovima, roditelji bi detetu napravili prostor da iskaže svoju zabrinutost i istu bi umirili, samim tim značajno ublažili efekte potencijalno traumatičnog događaja. Kada ovo ne postoji, traume i egocentrične interpretacije sveta ostavljaju tragove koji se nose u odrasli život.

Zbog toga, svoje unutrašnje dete neophodno je prepoznati kao validni deo nas, deo nas koji ima šta da kaže i dozvoliti mu da “iskaže” zabrinutosti, koje sada kao odrasla osoba možemo da razumemo i da im damo kontekst, ili jednostavno dopustiti detetu, odnosno nama da ožalimo terete koje ne možemo izmeniti. Taj princip podrazumeva prisustvo sa samim sobom i sa bolovima koje smo izbegavali, vrlo često bežeći u raznovrsna adiktivna ponašanja (alkoholizam, zloupotreba droga, izlaganja nepotrebnom riziku, poremećaji ishrane, zavisnost od digitalnog sadržaja, čak i fiksacije koje su načelno dobre za nas, kao što su preterana fokusiranost na posao, bavljenje sportom…). Ovaj proces koji je veoma važan, može biti i bolan i težak, ali je neminovan za zdrav dalji razvoj, za istinsko prepoznavanje sopstvenih potreba i ambicija, ostvarivanje zdravih odnosa, i neprocenjivo vredan za buduće roditelje. Unutrašnje dete predstavlja vitalan deo nas, ono je nosilac životne radosti i energije i tek kada se povežemo sa njim možemo da iskusimo punoću života. Ohrabrujuće je što ovaj fenomen u današnje vreme postaje sve više prepoznat i sada postoji mnogo različitih pristupa na koje stručna lica mogu potpomoći ovaj proces.