Odnosi u kojima se ostvaruje prava bliskost su odnosi u kojima osećamo sigurnost da iskažemo svoju punu ličnost sa svim aspektima, onim koji se smatraju boljim i onim koji se smatraju lošijim. U odnosu u kojm postoji bliskost ne postoji strah od odbacivanja nakon sagledavanja neke strane ličnosti koja je “neprihvatljiva”.

Neophodno je da osoba prihvata sebe u određenoj meri kako bi mogla da ostvari ovakve odnose. Odnos prema samom sebi i prihvatanju sebe mora biti razvijajući, prihvatanje sebe treba biti prihvaćeno kao vrednost ka kojoj se teži. Upravo odnosi u kojima postoji bliskost mogu biti i podrška na ovom putu, međutim ako prihvatanje sebe, ne postoji kao prepoznata vrednost, onda ni stupanje u odnose u kojima je moguća stvarna bliskost neće biti ostvariva.

Ako smo tokom formiranja dobijali poruke da su određeni delovi nas prihvatljivi, a određeni neprihvatljivi skroz je razumljivo da smo učili da odbacujemo i sakrivamo delove sebe koje naša neposredna sredina nije smatrala prihvatljivim, ili sa njima nije umela da se nosi. Poruka koja se urezuje jeste da da postoje određeni aspekti nas zbog kojih ćemo biti odbačeni. Ovo je bazičan obrazac koji razvija većina ljudi u većoj ili manjoj meri, zavisno od sredine i odnosa koji su nju uticali.

Bliskost podrazumeva određeno ogoljavanje, sagledavanje nekoga u potpunosti, prvi preduslov je kao što je rečeno- da osoba može da sagleda a potom i prihvati svoju celovitost, a drugi preduslov jeste poverenje da je i osoba sa druge strane sposobna da sagleda i prihvati celovitost ličnosti sa kojom je u odnosu.

Strahovi koji su u vezi sa strahom od bliskosti su osim straha od odbacivanja i strah od izdaje, bliskost podrazumeva poverenje, sigurnost da pružanjem uvida u autentičnu ličnost ti uvidi neće biti zloupotrebljeni. Ovi strahovi mogu biti pojačani negativnim iskustvima iz prošlosti.

Osobe sa izraženim strahom od bliskosti manevrisaće u odnosima koje ostvaruju sa drugima. Povezanost i kontakt sa drugim ljudskim bićima je jedna od osnovnih ljudskih potreba, to je potreba koja je zapravo i uslovila razvoj ovog straha. Kada postoji strah od bliskosti odnosi u koje osoba stupa su uglavnom površni, kratkotrajni ili ih karakteriše večiti odabir “pogrešnih” partnera, partnera sa kojima ne postoji budućnost zbog očitih razlika ili prepreka. Ova samosabotaža zapravo je oblik zaštite koji radi u korist ovog bazičnog straha.

Kao što je potreba za bliskošću u ranjivom periodu razvoja inicirala ovaj strah, kada je sakrivanje delova ličnosti predstavljalo primitivniji mehanizam osiguravanja odnosa i bliskosti, isto tako u kasnijem periodu upravo bliskost je ključ za zalečenje ovih povreda i razvijanje poverenja. 

Ostvarivanjem reparacijskog odnosa ili kroz odnos sa terapeutom imamo priliku da doživimo prihvatanje i onih delova sebe koje skrivamo i odbacujemo. Ovo iskustvo omogućava nam viši stepen prihvatanja sebe i priliku za dalje dublje i realnije odnose. Ono što se kroz ovakve odnose dešava nije apsolutno poništavanje straha, već jačanje poverenja, motivacije i hrabrosti da se bliskost ostvari iako određena doza straha i dalje postoji.