Verovatno smo svi u određenom trenutku doživeli ili čuli za „burnout sindrom”. Ovaj termin je prvi put pomenut u knjizi Herberta Frojdenberga „Burnout: Visoka cena visokog dostignuća”. Kod nas se još naziva i „sindrom izgaranja” ili „sindrom sagorevanja”.

Kao što možemo zaključiti prema naslovu knjige iz koje potiče, u pitanju je sindrom koji predstavlja odgovor na hronični stres na poslu. Dakle, to je stanje mentalne, emocionalne i fizičke iscrpljenosti, prouzrokovano stresom koji pojedinac doživljava u profesionalnom životu.

Burnout sindrom nastaje postepeno. Simptomi su isprva blagi, ali vremenom postaju jači i u sve većoj meri negativno utiču na funkcionisanje osobe. Zato je važno da ih prepoznamo i sprečimo da dođe do „sagorevanja”.  

Postoje tri faze tokom kojih se ovaj sindrom razvija:

1. Specifične psihološke i fiziološke reakcije – napetost, nesanica, anksioznost, iscrpljenost, pojačano znojenje.

2. Neadekvatno profesionalno i lično ponašanje – izbegavanje odlaska na posao, kašnjenje ili raniji odlazak sa posla, izolacija, odavanje porocima ili prekomerna konzumacija hrane, odlaganje zadataka i obaveza, ogorčenost.

3. Značajne, očigledne psihičke promene – depresija, izbegavanje kontakata, prenošenje frustracije na druge, moguće povremene suicidalne misli.

Dodatni simptomi koji se javljaju su obeshrabrenost, poraženost, osećaj bespomoćnosti, nedoprinosa i bezvrednosti, nedostatak energije, glavobolje, pad imuniteta, bolovi u mišićima, promena apetita.

Glavni uzrok nastanka ovih simptoma i samog burnout sindroma je stres. Ovde je važno da jasno uočimo razliku između osobe koja je pod stresom i one koja se suočava sa sindromom izgaranja. Dakle, kada smo pod stresom, vidimo izlaz iz trenutne situacije i verujemo da možemo ponovo imati kontrolu nad dešavanjima. Kada je reč o burnout sindromu, to nije slučaj.

Razvoju burnout-a doprinosi i nedostatak odmora, preopterećenost poslom, neprepoznavanje i nenagrađivanje truda zaposlenog. Može uticati i nedostatak poverenja između poslodavca i zaposlenog, nerešeni konflikti na radnom mestu, neadekvatan tempo i obim rada.

Kada je reč o individualnim faktorima, istraživanja pokazuju da su sindromu sagorevanja najizloženije odgovorne osobe, sa izraženom potrebom za kontrolom. Takođe, najčešće mu podležu i osobe koje su zaposlene u profesijama koje podrazumevaju komunikaciju sa ljudima i brigu o drugima, kao što su zdravstvo ili socijalne službe. Naravno, svaka osoba različito doživljava i reaguje na stres, te razvoj sindroma zavisi i od temperamenta i karaktera osobe.  

Važno je da znamo da je burnout nešto što možemo sprečiti. Tako što ćemo obezbediti vreme za odmor, uvesti zdrave navike u ishranu, biti fizički aktivni, redovno spavati, pravilno postavljati prioritete i granice, odmarati od telefona i računara, baviti se aktivnostima koje nas opuštaju. Uz to, veliki značaj za prevenciju sagorevanja ima bogat emotivni i socijalni život, kao i vrednovanje sebe i kroz druga, neprofesionalna dostignuća.

Ukoliko se poremećaj već razvio, to je znak da su nam potrebne promene. Potrebno je da pažljivo sagledamo svoje ciljeve i prioritete u životu. Da li možda koristimo posao kako bismo pobegli od drugih problema? Šta je to što nam nedostaje za kvalitetniji život? Takođe, treba uvideti načine za postizanje zdravog balansa između privatnog i poslovnog života.

U prevazilaženju sagorevanja mogu pomoći aktivnosti koje nas opuštaju, kao što su šetnje, slikanje, slušanje muzike. Naravno, ukoliko primetimo simptome ili da je do burnout-a već došlo, razgovor sa psihologom može pomoći u uspešnom rešavanju ovog izazova.