Izuzetno mi je važno da danas sa vama podelim moju perspektivu razvoja situacije naše hrabre Milene Radulović i reakcija koje su usledile na internetu. Pre svega, kada posmatram bilo kakve društvene fenomene, događaje i izjave ponekad mogu da se decentriram, da se povežem sa unutrašnjim “zen budistom” pa da onda iz te perspektive delim svoje ideje. Ponekad sam toliko uronjena u emocije i afekat da je to što osećam jedino što mogu da podelim sa svetom. Stoga potpuno razumem reakcije mojih kolega i prijatelja koji su se obrušili na negativne i na komentare pune nerazumevanja.

Ova situacija je u meni, kao i u zaista ogromnom broju ljudi, probudila jednu buru emocija, i morala sam da sačekam da se bura koliko toliko umiri kako bih dala neku smislenu ideju iz mog ugla.

Kada razmišljam o seksualnom zlostavljanju razmišljam o jednom velikom tabuu, o jednoj skrivenoj, mračnoj temi obavijenoj velom srama, osude i znam da je potrebno mnogo vanserijske hrabrosti, one hrabrosti koja probija stare okove i utire put za novu svetlost i slobodu – kako bi se takav jedan proboj napravio. Ukoliko to uzmemo u obzir onda možemo videti da je naša uloga u velikoj meri da ovu hrabrost podržimo, nahranimo i da uradimo sve što je u našoj moći da taj put olakšamo. Smatram da je isticanje tih negativnih i po mom mišljenju potpuno nerazumnih komentara u jednu ruku kontraproduktivno. Verujem da smo barem iz ovog primera naučili da je strah od osude, odbacivanja i srama velikim delom upravo razlog ćutanja i da je na nama da umanjimo svaki potencijalni razlog za tišinu. Plašim se da isticanjem tih komentara možemo nehotice obeshrabriti neke ljude koji bi možda izašli sa svojom pričom u javni prostor. I zato bih ja istakla ono što smatram da je vredno i važno u ovoj situaciji. Zato bih ja slavila hrabrost i sve (ako je ikako moguće tako reći) benefite koje je ova teška i tužna situacija donela svima nama, u nadi da će jedan takav pristup delovati kao onaj Popajev spanać za hrabrost i da će možda doliti malo snage tamo gde nedostaje da se pokidaju represivni lanci i da istina bude oslobođena.

Iako su bol, neverica, šok i agresija prema predatoru normalne reakcije na ovu situaciju, i lako se preliju i na komentare koji nama nisu jasni, hajde da to gorivo iskoristimo za dobru borbu i za svetlo u svemu. Milena Radulović je učinila mnogo za sve nas ovim iskorakom i hajde da joj uzvratimo uslugu time što ćemo videti sta možemo dobro izvući iz svega. I kako njenu hrabrost možemo sagledati kao korak ka daljem izlasku iz mraka.

1. Nasilje je zaustavljeno – neke mlade devojke i devojčice koje bi možda bile stavljene u neprijatnu situaciju od strane ovog konkretnog predatora to (više) NIKADA neće biti, hrabrošću ovih 6 žena spašeno je traume ne zna se koliko drugih.

2. Hrabra Milena Radulović se izjasnila i time je prekinula taj obruč tajne i bola koju trauma nosi. Dobro je poznata ona rečenica da se o problemima priča a da se o traumama ćuti. I smatram da je osvešćivanjem i izražavanjem ona preuzela svoju moć, da je povratila svoju snagu i svoj glas koji nekada nije mogla da pusti. Uradila je ogromnu stvar za svoje mentalno zdravlje i unutrašnji svet.

3. Pokrenula se ova tema u društvu – a dobrobiti toga su nepregledne. S jedne strane smatram da potencijalni ili aktuelni nasilnici nakon jedne ovako istaknute priče u javnosti neće biti jednako slobodni u sprovođenju svojih namera, jer će imati svest da i oni mogu biti uhvaćeni. Zatim, nakon ovako upečatljive priče mnoge mlade devojke i devojčice će moći da preispitaju neke situacije u kojima se potencijalno nalaze, možda će ova situacija biti katalizator za neke važne razgovore sa roditeljima ili nadležnim licima. Sa druge strane, verujem da će i roditelji shvatiti koliko je važno da sa svojom decom na neke teme ipak otvore komunikaciju, da objasne pojam granica i učine da se deca osećaju sigurno da im se obrate. Osim toga, dovođenje ovih tema u fokus javnosti zaista može da ima nepregledne dobre odjeke koje u ovom trenutku ni ne možemo u potpunosti da percipiramo kao što su udruživanje stručnjaka za rad na edukaciji (i sama sam se pridružila jednoj ovakvoj inicijativi), zatim pokretanje zakonskih regulativa, uticaj na informisanje u školskom sistemu, otvaranje info linija….

Duboko verujem da je ova teška situacija kap koja je prelila času bola i trauma koje su se kroz generacije dešavale i prenosile, i da smo kao društvo dovoljno sazreli da jednom za svagda stanemo na put seksualnom zlostavljanju.

Pišite mi koje još važne i vredne lekcije i prakse vi vidite a koje možemo da izvučemo nakon jednog ovakvog događaja.

Hajde da zajedničkim snagama pocepamo taj vekovni veo srama i straha i da zajedno pogledamo u novu budućnost. Slavimo hrabrost i u ime hrabrosti nastavljamo borbu na strani dobra. 🙏🙏🙏

Borjana Vorkapić,

diplomirani psiholog i psihoterapeut